2. dio: Isusov odnos prema mnoštvu

Iz teksta Evanđelja vidljivo je da se čak tri puta spominje mnoštvo ljudi koje okružuje Isusa. Prvo se navodi kako je, nakon što je Isus lađom doplovio u ovaj kraj, zgrnuo k njemu silan svijet. Zatim doznajemo da je, kada je krenuo s Jairom njegovoj kući, za njim išao silan svijet i pritiskao ga. Naposljetku, kada je na scenu stupila žena, njegovi učenici primjećuju i naglas govore Isusu kako ga „mnoštvo odasvud pritišće“. Već nam isti evanđelist, i prije ovoga događaja, govori da je Isus tražio da mu se, zbog mnoštva koje bi ga moglo zgnječiti, pripravi lađica kako bi mogao propovijedati jer su se svi koji bijahu pogođeni kakvim zlom bacali na nj da bi ga se dotakli kako bi ozdravili (Mk 3,9-10). To je potpuna slika Isusova trenutnoga života.

Nevolja često ima tu snagu - natjerati osobu da gleda samo svoju potrebu.

On je do sada već nadaleko poznat kao osoba koja čini čuda onima koji su bez ikakve nade da bi mogli voditi normalan život zbog raznoraznih problema. I takvi, u svome jadu i očaju, hrle k njemu. Potrebni su onoga što on ima da im da. Iako u tome mnoštvu sigurno ima svakojakih ljudi, i dobrih i plemenitih, u oči upadaju upravo oni najagresivniji koji grabe sve što mogu samo za sebe. Nevolja često ima tu snagu - natjerati osobu da gleda samo svoju potrebu i da postane neuviđavna za čovjeka pokraj sebe. Taj drugi čovjek može eventualno biti primijećen kao sredstvo za ostvarivanje nečije potrebe, no ne i kao osoba vlastitoga dostojanstva. Stoga se lako zanemaruju potrebe druge osobe, čak i do krajnjih granica. Kronično očajan čovjek često je i kronično sebičan, no u svome jadu nije sposoban uvidjeti vlastitu egocentričnost jer ga njegov problem nadjačava i nadilazi te mu prijeti uništenjem.

U Evanđelju po Ivanu (Iv 5,7) slušamo o sličnoj situaciji teško bolesnih ljudi koji očito nisu svoje probleme uspjeli riješiti redovnim putem pa se nadaju čudu. Svoje ozdravljenje očekuju u ljekovitom kupalištu koje, u trenutku u kojem se voda uzbiba, dobiva snagu čudesnog ozdravljujućeg Božjeg dodira. No pravo na to ozdravljenje ima samo jedna osoba, a tamo ih je toliko mnogo koji čekaju. Pa tako spretnija i okretnija osoba lakše dolazi do toliko žuđenoga ozdravljenja u odnosu na teže bolesnu osobu, a time i potrebitiju. Takva situacija dovodi do toga da jedan potpuno paraliziran čovjek trideset i osam godina nastoji uhvatiti svoj red, no ne uspijeva. Razlog tomu navodi on sam - nema nikoga tko bi ga uronio u kupalište kada se voda uzbiba. Tamo je iznimno velik broj ljudi i nevjerojatno je da mu baš nitko nije spreman pomoći, ali tako to biva kada se radi o ljudima koji svi redom gledaju samo svoj interes. Možda bi poneki od njih i pomogao čovjeku u nevolji u redovnom životu, ali ne u ovoj situaciji i pod cijenu da on sam ostane bez onoga što mu je životno važno. Tada nestaje svaki obzir prema drugome, svaka sućut iščezava. Tada je svatko sam usred gomile i bori se protiv svih za svoju korist.

Mentalitet mase koja nema obzira prema drugome i gleda samo sebe, ogrubljuje pojedinca.

Upravo takvo mnoštvo sada okružuje Isusa. Mnoštvo bezimenih ljudi unutar kojih su, moguće, i njegova rodbina, poznanici, prijatelji, ljudi s kojima je radio, ali i potpuno nepoznati ljudi. I koliko god su po svim kategorijama tamo potpuno različiti ljudi, toliko im je jedno zajedničko. Trebaju ga. Trebaju ga - njega jedinoga usred velikoga broja drugih ljudi s istom potrebom i koji se moraju nekako progurati do njega. Mentalitet mase koja nema obzira prema drugome i gleda samo sebe, ogrubljuje pojedinca koji bi još imao sućuti jer on tada shvaća - ako se sam ne pobrine za sebe, nitko drugi neće. I u tome slučaju, baš nikada neće doći na red. Sada je, dakle, oko Isusa masa ljudi unutar koje su pojedinci koji se ponašaju kao gladne, ranjene zvijeri bez ikakvog osjećaja prema drugomu. Guraju se, bore jedan protiv drugog, nadmeću i vjerojatno podmeću. No ne samo da su grubi jedan prema drugome, nego nemaju obzira ni prema samome Isusu. Spremni su ga pritiskati, grabiti, povlačiti, bacati se na njega, gnjesti i ozlijediti, samo kako bi dobili ono što od njega žele.

Isusova reakcija uvijek je iznova intrigantna. Nekada ne čujemo da bilo što govori, kao da mu to ne smeta, kao da se ništa posebno ne događa. Kao da im dopušta da ga rastrgavaju. Možda želi pokazati Božju sućut prema onima zbog kojih je uostalom i došao, a možda želi pokazati i ljudsku nemoć da se ne može uvijek obraniti od onih koji ga iskorištavaju. On bi se mogao braniti od njih i reći da nemaju pravo koje su si prisvojili, predbaciti im njihovo zlo i sebičnost, zatvoriti srce za njihove potrebe kao što su oni zatvorili za potrebe drugih, no uvjet za to je da njegovo srce postane kameno i osvetoljubivo. A to kod njega nije opcija. Stoga će dobar čovjek ponekad dopustiti tuđe zlo, bivajući svjestan da ga drugi iskorištavaju, ali znajući da u konkretnoj situaciji čini ispravnu stvar i da bi ga samo oholost, zamjeranje i ljutnja mogle odvratiti od izbora takvog odgovora na tuđu potrebu. Isusovo srce nikada nije otvrdnulo što god njemu drugi radili. Međutim, pogrešno bi bilo misliti da je on u takvoj situaciji izgubio kontrolu nad onime što se događa. Isus u svakome trenutku zadržava kontrolu nad sobom, nad svojim reakcijama i odlukama, tako da je i ovakvo ophođenje odraz njegove volje, pa čak i volje da bude nemoćan, baš kao na križu.

Distanca mu daje prostor koji mu je potreban, a istodobno nije njima okrenuo leđa.

Ipak, njegova reakcija nije uvijek takva. Često vidimo da unatoč tomu što želi ostati uz narod, ipak će na određeni način zaštititi sebe i tražiti način za to. Kada propovijeda iz Petrove lađe, otisne se nekoliko lakata od obale. Tada je slobodan, a opet ostaje s njima. Distanca mu daje prostor koji mu je potreban, a istodobno nije njima okrenuo leđa. Ima sućuti za njih iako većina njih nema sućuti za njega. On i dalje bira davati, ali davati na način na koji on odlučuje da je plodonosno, a ne na način na koji bi bijesna masa htjela otrgnuti od njega ono što im se hoće. Ne dopušta da vladaju nad njim onako kako su oni zamislili, već je on taj koji ponovo zadržava kontrolu nad svojim postupcima. Ima i drugih situacija u kojima svoj integritet, a koji služi ostvarenju poslanja, čuva i do kraja jasno daje do znanja da nije ni u čijoj vlasti. U situacijama kada bi ga ljudi željeli zadržati, on odlazi drugamo, u druga mjesta (Mk 1,38). Često se povlači u samoću, ne ostavljajući trag za sobom, kako ga nitko ne bi mogao naći. Kada se odluči posvetiti naučavanju učenika, ne dopušta da bilo tko sazna gdje je jer je njegovo poslanje sada uz učenike, a ne uz mnoštvo (Mk 9,30-31). Njegova sloboda ide čak do te mjere da, kada ga traže njegova Majka i najbliža obitelj i žele njegovo vrijeme za sebe, daje im do znanja da nemaju pravo prvenstva pred njegovim odlukama donesenim sukladno Božjoj volji (Mt 12, 46-48). Ne dopušta ljudima da ga posjeduju ni kao Boga ni kao čovjeka. I sve dok njegova duša nije namirena Očevom prisutnošću, ne vraća im se. On dobro razumije potrebe bića koje ne mogu biti predmet kompromisa. I upravo zbog toga ima srca davati se i onima koji iz njega isisavaju samo korist, čak od njih ponovo učiniti ljude. Jer kako drukčije shvatiti činjenicu da se takva masa, koja broji preko desetak tisuća ljudi, nakon što je slušala Isusovu pouku tri dana, a sada poprilično gladna, ne baca na komadić hrane, jedan čovjek preko drugoga, već se strpljivo po naputku apostola svrstava u skupine i mirno čeka svoj dio umnoženih kruhova i riba. Sebična masa očajnih ljudi sada je nahranjena nadom i mirom, Božjom prisutnošću koja donosi olakšanje i spokoj, sada opet sposobna za poštovanje i sućut jednih prema drugima. Tako vidimo da nije nemoguće biti obziran prema drugomu i dati mu prvenstvo pred svojom potrebom, samo je potrebno prvo susresti Isusa. Jer tada je jasno da je ta neizvjesna sudbina u rukama nekoga snažnog tko drži kontrolu, a istovremeno me ljubi iznad svega. Tada više nije potrebno grozničavo hvatati se za sredstvo preživljavanja jer osjećamo da se netko iznad nas, dobri Bog, brine za nas. Tada je moguće ljubiti drugoga i onda kada te guši vlastita potreba, davati onda kada si sam potreban da ti se daje. Jer kada se osjeti snaga Božje ljubavi, strah koji govori ‘što će ostati meni’ i ‘tko će se pobrinuti za mene’ gubi bitku i vlastite granice se nadilaze. Ali za to je potreban Isus jer on je jedini sposoban napraviti to u mojem životu.

No dok god nismo usmjereni na Isusa, nećemo biti sposobni ljubiti bližnjega - tko god taj bližnji bio - ukućanin ili slučajni prolaznik. Tada se glad nastoji utažiti drugim načinima, no ti načini ne mogu je utažiti već je produbljuju, a čovjek se sve više i više guši u vlastitome neredu. Koliko se samo često ljubav u našim sredinama prikazuje kao nedostatak granica, nedostatak samopoštovanja, zanemarivanje vlastitih potreba. Koliko puta ljudi pristaju na onu izgovorenu ili prešutnu emocionalnu ucjenu: „Ako me voliš, onda ćeš…“. Onda ćeš pristati na sve što ja nerazumno zahtijevam, na ono što te uništava, na ono što ti glas savjesti ne dopušta, na ono što bi povrijedilo druge, na ono što bi ugušilo tebe. Koliko puta osjećamo pritisak tolikih oko sebe koji stalno traže neko svoje pravo, neko svoje dobro. Koliko puta smo iscijeđeni kada su oko nas ljudi koji stalno hoće nešto od nas, koji su stalno u nekoj svojoj potrebi kojoj mi moramo udovoljavati. Koliko se možemo osjećati pritisnutima, rastrganima, zgnječenima, razvučenima na razne strane, a jedino što je uvijek isto je to da nikada nije dovoljno. Već smo cijeli potrošeni, a i dalje nije dovoljno. Koliko često roditelji podrazumijevaju da dijete, ako ih voli, treba birati njihove putove, a ne vlastite. Koliko puta nadređeni na poslu podrazumijevaju da je dobar radnik onaj koji se neće pobuniti na kršenje svojih prava. Koliko je puta prijateljstvo uvjetovano određenim ponašanjem i zabranama na koje osoba, koja ih nameće, nema pravo. Koliko je puta ljubav između muškarca i žene uvjetovana odbacivanjem sebe i vlastite slobode. Koliko je puta uvjetovana prihvaćanjem destruktivne “slobode” partnera koji ima svoju viziju vlastitih prava, a koja isključuju uvažavanje i poštovanje druge osobe.

Slobodna ljubav nije omča oko vrata makar se radilo o najbližim osobama koji sugeriraju da ćeš jedino tako iskazati svoju ljubav prema njima. Nitko nije vlasnik druge osobe, nitko ne može posjedovati drugoga, ma bio mu otac ili majka, dijete, supružnik, prijatelj. Nitko nema pravo upravljati drugom osobom, nalagati joj ili ograničavati životne odabire nastojeći kroz tu osobu popuniti vlastite praznine i olakšati vlastite promašaje. Ni jedna osoba nije projekt druge osobe. I potrebno je nekada odmaknuti se od izvora posesivne uništavajuće „ljubavi“ i okoline koja guši kako bismo toj osobi, napunivši se Božjom milošću, mogli ponuditi zdravu ljubav. Takva se ljubav može odbiti, omalovažiti, obescijeniti, ali će ona i dalje ostati jedina ispravna, dana u slobodi osobe koja je daje, u onoj mjeri u kojoj se ostvaruje zdrav odnos.

Čovjek najviše treba ljubav onda kada je najmanje zaslužuje.

Isus nam je ovdje uzor ljubavi. Pokazuje nam kako izgleda zdrava ljubav. Ona se daje za drugoga, ali zadržava samoopstojnost. Ne gradi zidove oko sebe kako bi se sačuvala od zlih i pokvarenih, od onih koji otimaju i samo iskorištavaju. Takvi će se promijeniti samo ako osjete ljubav. Neće se promijeniti ako dobiju lekciju o svome ponašanju, nego ako konačno osjete da su dragocjeni i ljubljeni. I to baš u onome trenutku kada to ne zaslužuju jer čovjek najviše treba ljubav onda kada je najmanje zaslužuje. No, iako se Isus daje, on daje ono što je ispravno i na način koji je potreban, pri čemu to nije uvijek ono što drugi očekuju i nije uvijek način na koji traže. Čak dapače, ponekad jako odskače od one slike koju je čovjek imao u glavi očekujući Božje djelovanje. Ali to je zdrava ljubav. Zdrava ljubav treba zdravo srce, treba izlječenje od pogrešnih predodžbi i devijantnih postupaka. Istina je da je najteže to postići - kako u vlastitome životu uvidjeti gdje rana blokira ljubav? Jedni nemaju mjere prema drugima, drugi prema sebi. Kako zadržati samoopstojnost, a ne zatvoriti se prema drugima? Kako početi davati drugima samoga sebe kada u meni nema ničega što bih mogla dati? Rješenje je uvijek jedno: Isus. Susret s njim koji čini sve novo. I jedan toliko moćan vapaj: Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome. Jer ako Isus učini srce moje po srcu svome, tada moje srce neće postati samo blago i ponizno. Tada će postati zdravo jer je i Isusovo srce zdravo. Tada će postati slobodno jer je i Isusovo srce slobodno. Tada će postati snažno i nježno jer je i njegovo srce takvo. I sva blaga Isusova srca koja zazivamo, a koja nam toliko nedostaju, polako će se spuštati u naše glinene posude, bit ćemo sposobni živjeti slobodno i ljubiti druge.