3. dio: Isusov odnos prema ženi

Nevolja ima i tu moć - da natjera čovjeka da preispita svoje stavove.

I unutar opisanoga kaosa unutar kojega svatko, ne prežući ni pred čime, nastoji uhvatiti neko svoje dobro, događa se nešto neobično. Jedna osoba stupa u središte pozornosti, a kada divlje mnoštvo uoči tko je onaj koji istupa pred Isusa, čini se, zaustavlja se metež. Masa će umuknuti. Ustuknut će možda od straha da im se vlastito divlje ponašanje kasnije ne bi obilo o glavu ili možda od ljudske znatiželje prema tuđim životima, uslijed koje zaboravljaju i vlastite probleme. Pred Isusom stoji nadstojnik sinagoge. Po svemu sudeći, radilo se o sinagogi u Kafarnaumu, u gradu koji je bio značajan, velik za one prilike pa je stoga imao i veliku sinagogu. I nadstojnik baš takve sinagoge, čovjek visoke funkcije, uvažen u društvu, osoba o kojoj je mnogo toga ovisilo, stupa pred Isusa. Ne znamo kakav je on imao odnos i stav prema Isusu prije, ali mnogi njegovi kolege bili su mahom Isusovi ljuti protivnici. Malo je reći koliko su bili šokirani kada su vidjeli kako njihov poglavar sada pada na koljena pred Isusom. Kako se onaj, koji je uvijek bio velik, sada pred nekim ponizuje. Ali nevolja ima i tu moć da natjera čovjeka da preispita svoje stavove i poklekne pred prezrenim idejama i osobama. Nevolja ima snagu uništiti oholost. A sve kako bi se tragedija bilo kako izbjegla. Jer on je upravo prolazio kroz najveću tragediju za jednoga roditelja, kćerkica mu je bila na umoru.

Otac zaista ima tu moć - dovesti Boga u svoju kuću i izmoliti svaku vrstu blagoslova svojoj obitelji.

Ne znamo je li to dijete bolovalo dugo ili ga je najednom snašla teška i nemilosrdna bolest, ali znamo da je situacija bila tragična. Čini se, pomoć od Isusa zatražio je u posljednji čas, u pitanju su bile minute. I dok su drugi samo bespomoćno čekali ono što se treba dogoditi, on se je još uvijek nadao, on se je još uvijek borio. Zapravo, često se u vrijeme teških patnji nude tuđe jeftine utjehe kao da će one nešto pomoći. Kada bliska osoba umre, čuje se rečenica „barem se nije mučio“. Takvo što ne pomaže jer nikada nismo spremni na rastanak s onim koga toliko volimo. Ne postoji neka bolja opcija, ona koja bi nam bila draža, niti da je osoba dugo bolovala uslijed čega „smo se mogli oprostiti od nje“, niti da je najednom umrla „pa se nije mučila“. Ništa od toga ne može učiniti da se tuga umanji. Nije utjeha niti kada je osoba već imala „dosta godina i proživjela lijep život“, jer je taj broj godina uvijek premalen za zajedništvo koje bismo htjeli proživjeti s njom. Ali ipak je sasvim druga dimenzija smrtna bolest vlastitoga djeteta jer dijete se voli najsnažnijom ljubavlju u kojoj bi roditelj radije sebe žrtvovao nego gledao to nježno biće, središte svoga srca, kako se muči. Vidljiva je patnja ovoga roditelja koji svoje dijete predstavlja imenicom kćerkica, umanjenicom u kojoj je sva mjera ljubavi i patnje. Otac traži Isusa da dođe u njegovu kuću i stavi ruku na dijete kako bi ozdravilo, a Isus to prihvaća. Otac zaista ima tu moć - dovesti Boga u svoju kuću i izmoliti svaku vrstu blagoslova svojoj obitelji. Dano mu je da bude moćan posrednik između Neba i svoje obitelji te Bog nikada ne odbija njegov poziv. On je kralj, prorok i svećenik u svome domu sa svim neizmjernim ovlastima koje idu s tim. Njih dvojica zajedno kreću, a prati ih i dalje mnoštvo koje se, nakon što je odgledalo zanimljivu scenu, nastavlja gurati i pritiskati ga kako bi dobilo ono po što je već svatko od njih došao.

Zbunjeni su jer, unatoč tomu što su prisutni, ne vide.

Sada ponovo dolazi do prekida događaja, nešto neobično osjeća se u zraku iako još nije jasno što je to točno, no dolazi od samoga Isusa. On se zaustavlja i okreće, traži nekoga i postavlja naizgled nesuvislo pitanje: „Tko se dotaknu mojih haljina?“. Učenici se snebivaju, nije im jasno njegovo ponašanje. Usred općega ludila Učitelj ispituje o jednoj osobi koja ga je dotakla i traži koja bi to bila. Zbunjeni su jer, unatoč tomu što su prisutni, ne vide što je Bog upravo osjetio i učinio. Gledaju zemaljskim, a ne Božjim očima. Zato i govore: “Svi te pritišću, a ti pitaš: Tko me se to dotaknu?”. No Isus nije pitao „tko me se dotaknu“, nego „tko se dotaknu mojih haljina“. Jer iako kao čovjek nije vidio koja je osoba u pitanju, kao Bog znao je koje je otajstvo vjere u pitanju. Samo dodir haljine, ništa više. Žena zna što se upravo dogodilo pa u strahu i trepetu stupa pred njega te govori svoju ispovijest. Do sada nije bila u strahu, već samo u nadi i vjeri da će joj ovaj rabi pomoći, kako je čula da je pomagao drugima. Sada kada je osjetila Božju moć na svojoj koži, osjeća da ovaj skromni i samozatajni Isus nije ono što se možda naizgled čini, dobra osoba s Božjim darovima. Osjeća da je u njemu nešto toliko uzvišeno da ne zna više kako stajati pred njim. Baš kao i Petar koji je potpuno mirno primio Isusa u svoju lađu da može propovijedati, a onda kada je na Isusovu riječ čudom zahvatio bezbroj riba, izgubio se od spoznaje tko zapravo sjedi u njegovoj lađi.

Mnoštvo sada opet šuti i sluša, upijajući u sebe novu neviđenu stvar. Čak ni Jair ništa ne govori niti požuruje Isusa kako bi spriječio smrt kćerkice. Žena priznaje, dvanaest godina bolovala je od krvarenja. Očito se radi o genitalnom krvarenju, vanrednom ženskom krvarenju koje je sada već postalo teška i kronična bolest. Žena je zasigurno anemična i slaba, no osim toga vrlo je moguće da ima i bolove, da se razvila neka zloćudna bolest, ili je ona u nastanku, te joj je redovni život uvelike otežan. No ova bolest govori nam i mnogo više. Naime, krv kod Židova ima iznimno značenje. Prije svega predstavlja sam život – dok je krv u tijelu i životna sila je u tijelu. Ispuštanjem krvi osoba gubi život pa upravo stoga postoji i zabrana jesti one životinje u kojima je još uvijek život, odnosno krv – nefeš. Krv je tako središte života. I ovoj je ženi krv polako i sustavno istjecala iz njezinoga tijela, a život iz njezine duše. Ona polako tone sve dublje i sve se više udaljava od onih okolnosti koje su sastavni dio života.

Kao da takva patnja sama za sebe nije dovoljna, toj ženi su pridodane duševne muke koje prate ovu vrstu bolesti u ono vrijeme i u onoj zajednici. Za svoju okolinu ona je cijelo to vrijeme bila obredno nečista. To znači da za vrijeme krvarenja nije bila prikladna za sklapanje braka, a ako je bila u braku, da je muž kroz razdoblje krvarenja i još određeno razdoblje čišćenja poslije toga ne smije dodirnuti. Možemo onda zaključiti kako, bila ona u braku ili ga nije uopće sklopila, u tome trenutku nije iskusila dodir ljubavi barem dvanaest godina. Dodatno, kao takva nečista nije smjela niti ući u sinagogu niti sudjelovati u vjerskom životu. Kako je onda vjerski život obuhvaćao cjelokupnu društvenu djelatnost, nije bila dijelom društva uopće, već izolirana jedinka koju treba izbjegavati. Činilo se da ju je pratilo prokletstvo života na svim poljima i da nije bilo ni jedne dobre okolnosti za koju bi se mogla uhvatiti. Tada, kada je tako ranjena i izmučena najviše trebala ljubav i brigu drugoga, nije pokraj sebe smjela imati nikoga. Bila je potpuno sama u velikoj patnji. Zato i ne čudi da je svim silama pokušavala naći rješenje. Razdala je sve svoje imanje, i kod liječnika i kod raznih nadriliječnika, samo da vrati svoj život. Ali ništa nije pomagalo. Evanđelje nam čak govori da je od tih liječnika mnogo i pretrpjela. Upravo od onih od kojih je tražila pomoć, dobila je dodatno zlo, dodatno su je povrijedili, dodatno je utukli. Uzeli su novac i nisu donijeli ništa dobroga. Možda zato što nisu mogli ništa učiniti, a možda i zato što se nije obratila na dobru adresu, što je iz očaja tražila pomoć od ljudi upitnih vještina i namjera, od šarlatana i duhovnjaka koji su svoju moć crpili tko zna iz koje sile. Unatoč ženinoj namjeri i očaju, takvo što ne može uroditi dobrim. I sama priznaje, od tih pokušaja samo joj je bivalo sve lošije. Život je iz nje istjecao iz dana u dan sve više i sve jačim intenzitetom, punih dvanaest godina. Patnja se umnožavala sve težim stanjem i sve manjom nadom budući da je svaki novi neuspjeh sve više udarao na njezinu volju za novim pokušajem.

Ona u sebi ne vapi samo za ozdravljenjem, nego i za spasenjem.

No osim ovih dvaju aspekata, psihičkoga i fizičkoga, intrigira i treća pomisao. Genitalno krvarenje ukazuje na spolni problem, a krvarenje općenito okarakterizirano je kao nečistoća. Stoga Evanđelje možda aludira na njezinu spolnu nečistoću koja je time imala značaj i duhovnoga karaktera. Da je sama svojim grešnim životom skrivila svoje teško stanje pa onda, uslijed krivnje koju je osjećala, nije imala snage ozdravljenje tražiti od Boga, nego je isprobavala bilo koji drugi način. Svima je drugima išla po pomoć, osim samomu Bogu. Ona tada još nije poznavala milosrdnoga Boga, već pravednoga, društveno definiranoga Boga koji je nečiste izbacivao iz svoga doma, sinagoge, a time i iz svoje prisutnosti. Stoga nije čudno da ona u sebi ne vapi samo za ozdravljenjem, nego i za spasenjem. Njezino stanje bilo je puno većih razmjera nego što je to samo fizička bolest, ona je trebala spasitelja. I zato sada, kada saznaje za milosrdnoga rabina koji nikoga ne odbacuje, koji je blag i nježan prema raskajanim carinicima i prostitutkama, rađa se nada. Ako se samo dotakne njegovih haljina, bit će spašena. A za razliku od onih koji su se sebično bacali na Učitelja, ona je razmišljala i o njemu. Nije mu htjela dodirom tijela prenijeti stanje obredne nečistoće jer koga god bi za vrijeme svoga krvarenja dotakla, i taj bi postajao nečist. Bio joj je dovoljan slabašan, tajni dodir njegove haljine, minimalan kontakt, najmanje zajedništvo koje može ostvariti s njim. Tomu je vjerojatno doprinijela i svijest o vlastitoj nedostojnosti. Ona nije imala hrabrosti zaustaviti ga, tražiti da na nju položi ruke. Nije se smatrala dostojnom stati ispred njega, nego je njezino mjesto bilo straga, kao zadnja u redu, zadnja po pravu da mu priđe. Ali takav slab fizički dodir izniman je dodir vjere koji nije mogao ostati nezapažen. Samo oni koji su svjesni svoje bijede, u stanju su od Boga dobiti velika čuda. Logično jer se tada jedino na njega oslanjaju. Ta nečista žena borila se na svome putu prema Bogu, i izborila. Jer unatoč tomu što je bila zadnja u redu, to joj nije bilo važno, taj je red i dalje bio Isusov. Ona je u Isusu vidjela spasenje i vjerovala - samo da dodirne svoje spasenje bit će dovoljno da bude cijela spašena.

Bog se zaustavlja i usred mnoštva traži koja je to osoba tako snažne vjere da je i mimo njegove voljne odluke iz njega izišla sila. Bog, koji je život sam, donosi nov život toj ženi iz koje istoga časa prestaje istjecati život. I upravo taj Bog, taj silan, neshvatljiv, nedohvatljiv i svemoćan Bog, pred kime ona sada drhti u strahu, njoj se obraća na isti način kao i Jair svomu djetetu. Naziva je kćerkom. Ne saznajemo joj ime jer je za mnoštvo nebitna, a za Isusa je važnije reći joj riječ ljubavi nego izgovoriti njezino ime. Isusu je ona važna baš kao i Jairu njegova kći. I važno mu je da ona zna kakvim je očima Bog gleda. Ona možda nema oca kao što je Jair, koji bi se zauzeo za nju kada je to trebala. Možda je baš to uzrok njezinih zala, da je u nedostatku očinske ljubavi tražila utjehu kod muškaraca na pogrešan način. A takav put je nije izliječio, nego joj je duši bivalo sve lošije. Možda baš zato Isus ispunjava onu osnovnu prazninu njenoga bića od koje je sve poteklo. Daje joj do znanja da je voljena kći, da ima Oca koji je ljubi. A taj Otac nikada neće imati tako važnoga posla da se ne bi mogao zaustaviti nad svojim djetetom koje je u patnji. Govori joj da ju je njezina vjera spasila i da je on sada otpušta u miru, slobodnu od zla koje ju je nadvladavalo. Ne od bolesti, nego od zla, od zla duha, duše i tijela, od zla koje su joj drugi nanijeli i od zla što si ga je sama sebi učinila. Sada je primila potpuno spasenje, u tijelu je ozdravila, duša se napojila najčistijom i najnježnijom ljubavi, a duh je ponovo uzdignut k Bogu. Nakon što je trpjela dvanaest godina, u broju punine, mjera njezine patnje dovršena je i ona je našla svoj put natrag do Gospodina. Izopćena ponovo postaje dio, nečista ponovo postaje čista, izgubljena postaje spašena, nevažna postaje najznačajnija, napuštena postaje kćerkom.