4. dio: Isusov odnos prema moćniku

Ali dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom - kći ti je umrla. Dolazi nov problem. Kao i inače u životu, jedan problem nikada ne dolazi sam. Dovoljno je velik da te izbezumi, ai nakon iznimne borbe kako bi se sabrao i smogao snage nositi se s njim, eto i drugoga. Nekada niti ne čekaju da se sabereš, nego kao da stoje negdje u prikrajku da malo oslabiš pa onda svom silinom navale svi odjednom. Pa se pitaš što još može krenuti po zlu i ubrzo saznaš i taj dio. Da, uvijek može i lošije i teže. Jer napasti samo čekaju da se obruše. I glas napasti voli prekidati Isusa u njegovu govoru nade i ljubavi, baš kao i ovoga puta. Prekida govor koji umnaža vjeru, kako bi pažnju svrnuo na sebe, kako bi uvjerio čovjeka u bespomoćnost i beznadnost njegove situacije. Tako zadobivaju moć u osobi. Glasovi i uvjeravanja koja ukazuju na tragične okolnosti ne prestaju navirati pa se situacija uskoro čini kao brod koji pušta na sve strane i samo što se ne potopi, a svi su na njemu pod prijetnjom smrti. Jairovi ljudi, ne znamo tko su, možda ukućani, možda prijatelji, uz poruku ‘kći ti je umrla’, poručuju još dodatno ‘čemu dalje mučiti Učitelja’.

Poručuju – nemoj ništa tražiti, nemoj gnjaviti, težak si, teret si.

Oni koji ne nose u sebi bol ljubavi prema tom djetetu, spremni su prihvatiti i takav ishod. Ocu priopćuju najtežu vijest koju će u životu čuti, a brinu se o Učitelju, da ga Jair ne bi ‘mučio’ svojim traženjima. Zanimljivo je da Isusa nazivaju Učiteljem. Očito ga poznaju i priznaju takvime. No ne poznaju ga zastvarno jer ga svjesno ili nesvjesno isključuju iz ove situacije. Kao da je briga za osobu koja proživljava tragediju mučenje osobe koja je pruža. Kao da su Jairove potrebe, boli i životne situacije, teret za drugoga. Za Isusa, za Boga. Poručuju – nemoj ništa tražiti, nemoj gnjaviti, težak si, teret si. Možda su i sami upali u taj kalup mišljenja da će svaka njihova potreba biti mučenje drugoga pa su naučili ne tražiti, ne željeti, ne postojati. Biti nevidljivi kako drugi ne bi imao neželjenog posla s njima. Taj recept prenose i na drugoga. Tada glas napasti dobiva svoju priliku i uvjerava da postoji potpuno opravdan razlog za izbacivanje Isusa iz daljnje situacije. Ali Isus ne gleda tako na čovjeka i njegovu patnju. Njemu nitko i nikada nije teret. I ohrabruje Jaira da mu vjeruje, cijelo vrijeme ostajući mu u blizini. Jair šuti. Vjerojatno mu je, od šoka i neshvatljive situacije kojoj je upravo svjedočio, košmar u glavi. Ne zna posložiti misli, a kamoli formulirati bilo kakvu rečenicu. No njegova djela odlučuju se nasloniti na nadu, na Isusovu riječ: „Ne boj se! Samo vjeruj!“.

Iz ove poruke uočavamo na kojem se polju vodila nadstojnikova borba. Bila je to borba za vjeru koju je narušavao strah. Jedan vrlo realni strah jer ništa u ovoj situaciji nije bilo iracionalno. Zato Isus i ne govori “nemaš se razloga bojati”. On je svjestan da postoji dobar razlog zašto strah obuzima čovjeka pred njim. Isus ne negira i ne obescjenjuje ničije strahove. Nikome nije uputio riječi koje bi imale poruku da se osoba nerazumno boji i da je zato osuđuje. Čak i oni ljudski gledani, naizgled neosnovani strahovi i razno - razne nejasne fobije, za Boga nisu takvi. On zna otkuda dolazi koji problem i uslijed čega se pojavljuje koji strah. Ne osuđuje taj strah, nego ohrabruje čovjeka. Zato što čak i nadstojnik sinagoge, čak i vrhovni vjerski poglavar, prolazi kroz situacije koje ga nadilaze, koje udaraju u najbolnije i najosjetljivije točke. A kada se to dogodi, vjera je na kušnji jer se cijeli svijet tada urušava. I nitko, pa ni on nije pošteđen te napasti. Srećom, usred napasti, bira dobar put komu se obratiti. Isusu. Tako se prva borba ne odvija za zdravlje djeteta, već za vjeru oca. Tu borbu Isus ohrabruje i pokazuje da mu se može vjerovati jer je njegova prisutnost jača od straha. Samo se tada Isus čudi ljudskomu strahu kada on i dalje vlada, a čovjek se nalazi pokraj Isusa. Čudi se zašto se čovjek jednostavno ne osloni na njega, zašto od njega ne zatraži pomoć. Jer je već pokazao da mu ništa nije nemoguće i da mu je uvijek stalo. Isus Jairu nije objasnio što namjerava sada učiniti, sada kada nije stigao učiniti ono što je otac tražio, izliječiti dijete i ostaviti ga na životu. Nije mu pojašnjavao što ga sada čeka niti uvjeravao u svoju Božansku moć. Samo ga je pozivao na čin vjere u trenutku kada je izgledalo je da se dogodilo upravo ono protiv čega se borio i da je sve gotovo. Jair je prvo pozvao Isusa, a sada Isus poziva njega. I Jair se odaziva.

Oni koji u sebi nose kaos, ne znaju prihvatiti dobro koje se nudi.

No došavši u kuću, ponovo nailaze na mnoštvo. Ovo je mnoštvo plakalo i naricalo. Velika buka je bila u zraku, što od tuge najbližih, što od proforma tuge ostalih. Ona je bila tolika da evanđelist ne zapisuje da Isus začuo buku, nego da ju je čak i ugledao. Kaotično deranje zasjenjivalo je sve drugo. I kada Isus nagovještava da će biti sve u redu, rulja se podsmjehuje. Podsmijeh je izopačenost Božjega dara osmijeha. Osmijeh se pojavljuje kao znak sreće, zadovoljstva i veselja, a podsmjeh koristi isti znak za nešto potpuno suprotno, za upućivanje zla drugome. Podcjenjivanje djela i obescjenjivanje osobe. Podsmijeh ne može uputiti osoba ispunjena mirom i radošću. Upućuju ga duboko ranjene osobe koje nisu spremne primiti dobro u svoj život jer su im bol i nepravda toliko ukorijenjene u biće, da više nisu u stanju prepoznati niti prihvatiti dobro. Tako i ovdje, pretpostavljajući da znaju bolje od Isusa, od samoga Boga, da su oni ti koji su sve vidjeli i shvatili, a Isus nije vidio pa ne shvaća ništa, svojim stavom blokiraju dobro koje im prilazi. Oni koji u sebi nose kaos, ne znaju prihvatiti dobro koje se nudi. Kada pred sobom imaju izbor, uvijek će izabrati opciju ispunjenu nemirom, potpuno uvjereni da su u pravu kada misle da izbora nisu niti imali. I oplakivat će svoju nesretnu sudbinu, kukajući čime su to zaslužili. Nemaju vjere u dobro pa nemaju ni nade. Zapravo se boje nade jer, ako se ponadaju, mogu se opet razočarati. Ili čak ne žele da nada urodi plodom za drugoga. Jer zašto i on ne bi patio onom snagom patnje koja para i njihova srca. A najviše od svega, u njima nema vjere. Iako je to najuži krug ljudi oko nadstojnika sinagoge i predstavlja kremu vjernika, u njima nema vjere niti dok gledaju Isusa oči u oči. To je još jedan napad na vjeru oca. Glasno uvjeravanje u realnost smrti i konačnost situacije. Isus takve izbacuje van. Ako se zajedno s njim ne stvara, onda se uništava, a on ne pristaje na uništenje obitelji u koju je došao. U kuću je donio vjeru, a izbacio glasove napasti, nevjeru, pa je ocu i majci koji su neposredno u njegovoj blizini sada ponovo sve moguće. Nada se probudila zajedno s vjerom. I kada Isus priđe usnulomu djetetu u tišini, s njegovim ocem, majkom i tri najbliža učenika, zapovijeda joj: “Talita, kum!” - “Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!”.

Evanđelistu je bilo važno zapisati točne Isusove riječi, a ne samo navesti da je oživio dijete. Isus se djetetu obraća s ‘djevojko’. Onoj koju su do sada oslovljavali s kćerkica i dijete, on sada prvi put govori djevojko. Ta djevojka imala je dvanaest godina. S navršenih dvanaest godina, svaka Židovka postaje bat micva, što znači kći zapovijedi. Postaje ravnopravna punoljetna osoba te dobiva status odrasle žene. I dok je u novije vrijeme uobičajeno da se održava posebna prikladna ceremonija, ona zapravo nije potrebna jer svaka djevojčica automatski postaje bat micva na svoj dvanaesti rođendan. Iz toga bi razloga bilo pogrešno djevojku tadašnjega vremena promatrati očima današnjice u kojoj bi ona zaista bila još dijete. No u tadašnje doba, ona bi već bila spremna za udaju. Tu punoljetnu djevojku do sada su svi oslovljavali riječju dijete.

Za razliku od žene koja je krvarila, ova je djevojka imala oca koji je ljubi, oca koji pada na koljena i sve čini da je spasi. Ovaj otac ju je toliko ljubio da je u njoj i u odrasloj osobi vidio dijete. Kao da joj nije dopustio da odraste. Zato razumijemo kada Isus kaže da dijete nije umrlo nego spava. Ono ne živi svoj život pa kao da je usnulo, ovdje je, ali je beživotno. Nije joj omogućeno življenje punine koja joj pripada. Ponekad roditelji ne znaju otpustiti svoje dijete njegovu životu. Vežu ga za sebe i čine sve umjesto njega, služe mu kada ne treba, izvlače iz njegovih pogrešaka da ne osjeti posljedicu na vlastitoj koži te ne traže nikakvu odgovornost ni doprinos životu. Čuvaju ga pod staklenim zvonom zbog straha od svega. Tako ga vlastitim ponašanjem onesposobljuju za život, čineći ga nezrelim djetetom u odraslome tijelu. Ili mu pak ne dopuštaju odrastanje kako bi oni popunili svoje vlastite praznine, ostvarili svoje neispunjene želje i udovoljili vlastitim emocionalnim potrebama preko jedinoga dostupnog, iako potpuno pogrešnoga sredstva, djeteta. Pa mu ne dopuštaju vlastiti izbor društva, zvanja i zanimanja, bračnoga druga i životnoga stila. Djetetovi odabiri koji se kose s roditeljskom voljom prijetnja su njihovu odnosu jer je bezrezervno podlaganje uvjet za mir u kući. Pa i ta varijanta dovodi do gušenja osobe iznutra.

Isus tako ne vraća život samo djevojci, nego cijeloj obitelji.

Isus ovoj djevojčici - djevojci priznaje status odrasle osobe. I zaista, nakon što se čovjek uistinu susretne s Isusom i dodirne ga, nije moguće da ostane u istom nesvjesnom stanju obamrlosti, emocionalne nezrelosti, odbijanja preuzimanja odgovornosti i upravljanja vlastitim životom. Isus ovdje oživljuje tu ugušenu djevojku, ali liječi i roditelje kojima ukazuje da, iako je to njihova ljubljena kćerkica i uvijek će to ostati, ona sada više nije dijete, već osoba sposobna živjeti svoj život. Isus tako ne vraća život samo djevojci, nego cijeloj obitelji, učeći ih kako disati i živjeti u slobodi. I čini to primajući je za ruku i upućujući joj zapovjedne riječi.

Isus uzima za ruku osobu koju će izliječiti svakoga puta kada je ta osoba onesposobljena za život. Petrovu punicu obuzela je jaka bolest s velikom vrućicom pa je on uzima za ruku kada je iscjeljuje, slijepca koji traži ozdravljenje uzima za ruku pa ga izvodi iz sela gdje će ga kasnije izliječiti. Isus uvijek pruža ruku onima kojima je potrebno i daje im poticaj, podršku i pomoć prije nego što će učiniti čudo. Dodiruje ih bilo to primjereno ili neprimjereno, bila ispred njega žena ili gubavac. Mi smo tjelesna bića i dodir ljubavi je onaj koji formira naše unutarnje stanje. Djeca koja nisu primala dovoljno dodira nježnosti u djetinjstvu mogu patiti od ozbiljnih psihičkih poteškoća. To ide toliko daleko da je u povijesnim okolnostima rata, u kojima je bilo mnogo siročadi, primijećeno da djeca imaju puno manju stopu smrtnosti ako osjećaju fizički dodir topline, ako ih se nosi, mazi i drži u rukama. Isus dodirom ruke donosi osjećaj svoje blizine, brige i ljubavi. Jer, iako može i samo riječju učiniti čudo, nekada mu je važnije čudo koje se događa u srcu osobe, od onoga koje je vidljivo izvana. Dati osobi onu iskonsku majčinsku i očinsku ljubav povezanosti, a time i sigurnosti, i preko tijela. A paralelno s tim, izdaje zapovijed: “Zapovijedam ti ustani”.

Zapovijed može izdati samo onaj koji ima vlast, a vlast ima samo vlasnik. Stoga se Isus ovdje objavljuje kao vlasnik života i smrti. Time one koji su tomu svjedočili ostavlja zapanjene, u čudu velikome. Pred njima nije prorok ni svetac na čiju molitvu Bog čini čudo. On je taj koji ima vlast, Bog sam. I taj Bog, Jahve, sada nalaže dalje - dajte djevojci jesti. Da, taj veliki Bog brine se za osnovne životne sitnice, ova djevojka sada je gladna pa on poručuje - dajte joj jesti, prestanite se čuditi, otresite se šoka i živite dalje redovnim životom, ali sada sasvim izmijenjenim. Sada je Bog u vašoj obitelji zastvarno, a ne samo po društvenoj funkciji, folkloru i uobičajenom protokolu. On je sada blizu, osjetili ste njegov dodir ljubavi, njegovu svemoć u nemogućim situacijama i njegovu brigu za vaš život i to do najmanje sitnice. Sada nastavite živjeti u zajedništvu s njim, navješćujući i drugima ljepotu toga odnosa i takvoga života. Koliko je to bogatstvo što je najviši vjerski poglavar toga grada doživio susret sa živim Bogom, makar i nakon tolikih godina službe.