Postavlja se pitanje kako pomiriti ova dva pojma, odnosno kako ih razlikovati. Znače li isto i ako je odgovor ne, saznati mogu li biti radostan, a da nisam uvijek pozitivan.
Radost nije isto što i opće zahtijevana pozitivnost i jako je opasno poistovjećivati ih. Još je opasnije tu toksičnu pozitivnost nametati drugome pod pojmom kršćanska radost.
Vidimo da je Isus - muškarac, rabi i učitelj, autoritet i vođa, plakao pred drugima kada bi mu tuga obuzela srce.
Isus, koji nam je uvijek uzor, proživio je cijelu paletu osjećaja, onih lijepih i ugodnih, ali i onih koje nitko ne želi u svom životu. Bio je tužan i, čitamo u Bibliji, da je plakao dva puta. To znači da su ga barem dva puta vidjeli kako plače, ali koliko je plakao u samoći, to samo on zna. No i ovo je dovoljno da vidimo da je Isus - muškarac, rabi i učitelj, autoritet i vođa, plakao pred drugima kada bi mu tuga obuzela srce. Nije se grčio pokušavajući ostati 'pozitivan' (što god to značilo), nasmiješen, pokazivati stav "ništa me ne dira - hladan sam ko puška - ne možeš me slomiti". Isus dopušta svima vidjeti da je ranjiv, a najviše je bio ranjiv u Getsemanskom vrtu. Ne samo da niti to nije skrivao, nego je baš tada tražio blizinu svojih prijatelja. Više ne učenika jer, od maloprije, više nisu podređeni učenici nego ravnopravni prijatelji. I treba mu oslonac u njima. Kako je bolno bilo otkrit da nisu bili uz njega onda kada ih je trebao toliko da ih je to i na glas tražio. Ovdje je Isus jednako trpio kao i na samom križnom putu. Svijest što će se dogoditi jednako je strašna kada se očekivano zaista i dogodi.
Naši se strahovi mnogo puta i ne ostvare.
Nama se često govori da pogrešno trpimo od straha od nečeg budućeg jer je potrebno živjeti u sadašnjosti budući da sadašnji trenutak jedino imamo - prošlost je već otišla, a budućnost još nije došla. Ali izgleda da niti Isus nije bio pošteđen straha i agonije od onoga što dolazi. Možda je jedina razlika u tome što je on znao točno što će se dogoditi, a naši se strahovi mnogo puta i ne ostvare. Pa se bojimo uzalud. No taj naš strah, iako je možda uzaludan, nije i bezrazložan jer iako ga možda nije potvrdio taj budući događaj, postoji cijeli niz događaja u životu koji su do tog straha doveli. Pa kako Isus nije to sve negirao i potiskivao, pokazuje nam da put nije odbijati prisutne osjećaje, nego ih nositi. Nositi ih tako da se u istini prihvate baš kakvi jesu. Zato si smiješ dopustiti osjećati se slabo. Da, bojimo se težine, čini se da će nas slomit. Ali i to je laž jer dok god smo s Bogom, možemo biti u istini, a da nas ona ne slomi jer Bog uvijek šalje pomoć, nekad od ljudi, a kad oni zaspu, direktno same anđele.
Isusa su anđeli došli tješiti. Neki teolozi tvrde da su ga tješili tako da su mu govorili i podsjećali ga koga će sve spasiti. Sotona mu je podmuklo šaptao koliko zlo vlada u ljudima pa da uzalud umire jer upravo oni koje bi htio spasit, odbaciti će njegovo spasenje. Taj izvijeni podmukli glas je izgovarao - čemu onda ta patnja, misli na sebe... A anđeli odgovaraju baš na tu napast, tješe ga i pridižu. Možda su mu poimence govorili o svakoj osobi, kako on ili ona trpi zarobljena zlom i da je jedino on svojim križem može osloboditi. Možda su mu spominjali tvoje i moje ime. Možda je gledao zamke zloga pripremljene za naš život i našu ogromnu bol kada u njih upadnemo, naše suze, strah, samoću, ostavljenost, beznadnost, očaj. Možda je gledao iživljavanje sotone koji uživa mučeći nas bez granica. Tako Isusova ljubav nadjačava. Nije stvar u tome da se strah, agonija i bol smanjuju. Stvar je u tome da se puna mjera ljubavi preljeva i nema ničega što bi ga spriječilo da nas spasi, da nas ljubi, nikakva cijena nije previsoka, ni njegova krv, ni otkinuti komadi mesa, ni udarci šaka, bića i štapa, ni igle u glavi, ni zabijeni čavli, niti Majčina patnja dok sve to gleda...
I sada da pogledamo ponovno u taj imperativ radosti, je li Isus prestao biti radostan? Kako će kada je on radost sama. U njemu je radost ostala postojana. Zato jer radost nije izbacivanje teških osjećaja, već Očeva prisutnost i tada. Jer ona nije samo sreća i nasmiješenost nego ide puno dublje. To je mir u Ocu i od Oca za svaki trenutak života, i kad slavimo i kad plačemo i kad smo ozbiljni. Da, možemo biti potpuno ozbiljni (a ponekad je takav stav i jedini primjeran), a da smo radosni. Može biti teško, a da u duši vlada mir jer postoji smisao i tada. Radost je što uz Boga postoji smisao čak i tada, čak kad smisla nema, u besmislenim situacijama i patnjama jer takvom besmislu Bog stvara smisao. Upravo po tome je svemoguć, ne po tome što je stvorio svemir, nego po tome što iz ničega uvijek iznova stvara nešto. Uzme gnoj, stvori rajski plod. Uzme zlo i preokrene ga u dobro. Najveću nesreću svijeta u spasenje. U tome je radost. Zato radost nije odsustvo teških emocija, nego odsustvo zla u mojoj duši.
Imaš pravo na osjećaje! Sve osjećaje, ne samo lijepe.
Radost i mir su svojstveni duhu, a emocije pripadaju psihi. Zato niti jedna emocija sama po sebi ne može ugroziti radost jer tuga nije oprečna radosti, oprečna je sreći. A Bog nam nikada nije garantirao da ćemo uvijek biti sretni, zagarantirao je radost u njemu. Emocije su onda samo emocije pa bile one i teške. Ne negativne jer ne postoji ništa negativno u njima. Samo teške i možda neželjene. Ali iza svakog osjećaja postoji logika tih osjećaja iza koje sam Bog stoji, zakonitosti koje ne bi trebali preskakati. Ako se ipak odlučimo preskočiti ih, onda se ne bi trebali čuditi posljedicama jer to je siguran put u bolest. Svaki osjećaj koji postoji, a nije mu dozvoljeno pokazati se, na kraju izbiti na drugi način i javit će se kao psihički problem (anksioznosti i depresije) ili fizički (štitnjača, želudac, kralježnica, za početak pa sve do tumora za kraj). Zato jer neprihvaćanjem tog osjećaja, nismo ga eliminirali. I baš zato, imaš pravo na osjećaje! Sve osjećaje, ne samo lijepe.
I kako onda pomiriti pozitivnost i radost? Rješenje je zapravo vrlo jednostavno, u trenutku navale teških osjećaja, ne treba forsirati stvaranje lijepih i ugodnih, na silu biti sretan i zahvalan jer to neće rezultirati ničim drugim nego osjećajem krivnje što to ne možemo postići. A osim krivnje, dugotrajno potiskivanje rađa i otupjelost. Ono kada i sam znaš da je situacija takva da bi trebao osjećati težinu, a ne osjećaš ništa. Lijepi osjećaji su također jako važni i doći će sigurno, ali imaju svoj trenutak, tek nakon prolaska kroz teške. Tek tada si slobodan i sposoban za nove osjećaje, ne prije. I zato imperativ radosti u svakom trenutku ostaje, jer je moguć, ali ne i imperativ sreće i pozitivnosti, on je zamka u koju ne treba pasti.
