Toksična pozitivnost

Ima jedan zanimljiv pojam koji djeluje kao oksimoron, kao kad se kaže slatki limun ili gorki šećer. Tako se čini i taj, a riječ je o toksičnoj pozitivnosti. Kako je moguće da je pozitivnost toksična? Sada vjerojatno ima zbunjenih i šokiranih... Moguće je jer je riječ o pozitivnosti tamo gdje i onda kada joj nije mjesto. Ili bar ne na način na koji se predstavlja.

Život ima puno emocija i nisu sve ugodne, ali su sve potrebne.

Život ima puno emocija i nisu sve ugodne, ali su sve potrebne. I nije ih sve Bog htio, ali ih je sve proživio. I tugu i usamljenost i strah i bol. I nije se smješkao cijelim (križnim) putem i uvjeravao sebe i učenike kako uvijek i pod svaku cijenu treba biti sretan i pozitivan. Sada iskače u uho i taj pojam sreće koji svi tražimo. A to dvoje obično hoda zajedno, ruku pod ruku. Nalaže se - budi pozitivan pa ćeš biti i sretan, a ako nisi sretan, nisi bio dovoljno pozitivan pa sad promjeni stav i garantira ti se sreća. A ako nisi ostvario sreću ni tad, onda si izgubljen slučaj jer očito ne znaš savladati formulu za sreću. Nije dakle problem u formuli, problem je negdje u tebi.

I nakon ovog uvoda sigurno je lako primijetiti sve one naslove i učitelje koji propagiraju sedam koraka do ovog ili trinaest do onog. I nekad se pitamo, tko na to još nasjeda. Ali što kada se radi o našim dragim i bliskim ljudima koji iz dobre namjere propagiraju istu stvar? Koji su neznajući upili u sebe tu svjetlosnu poruku pa je sada šire svojim jezikom i na svoj način. Što kada smo mi ti koji druge naguravamo u prostor pozitivnosti na silu? Što kad sami sebi to radimo? Što kada u to upletemo i vjerski jezik?

Na primjer... Ana kaže Jozi: “Tako mi je loše na poslu, posao me uopće ne ispunjava!”

A Jozo odgovori: “Da, ali imaš dobru plaću, toliki bi rado bili na tvom mjestu. Pogotovo oni koji nemaju posao!”

Što je Jozo htio reći? - Želim ti dati rješenje za tvoj problem, nemoj gledati u negativno, gledaj u pozitivno (... je li ga Ana uopće tražila rješenje?)

Što je Jozo zapravo rekao? - Nećemo se bavit tvojim osjećajima, oni nisu dovoljno bitni u odnosu na... (ovdje dobru materijalnu situaciju). Ili je možda rekao, neću biti u turobnom okruženju, ne znam se nositi sa teškim emocijama, prestani pričati o tome… A možda ne volim niti kad me podsjećaju na takve emocije jer se ne znam nositi sa svojima.

Što Ana shvaća kao poruku za ubuduće: - Od Joze nisam dobila razumijevanje kakvom sam se nadala... Ja sam nezahvalna... Moji osjećaji su pogrešni... Imala sam jedan problem, sada ih imam četiri!

Što Ana odlučuje: - Neću se više dovoditi u takvu situaciju jer bolje imati samo jedan problem nego četiri. Jozi više neću ništa govoriti (a vjerojatno niti ikom drugom).

I podigne se zid, Ana se zatvori u sebe i ubuduće se smješka. Kad neko kasnije pita kako ti je na poslu, odgovara društveno poželjni odgovor 'super', a cijelo tijelo joj se grči dok to izgovara i dok uvjerava samu sebe da to i misli.

I sad se Ana nađe sa Mandom. A Manda kaže: “Nisam sigurna hoće li me Jure ostavit. Nekako se čudno ponaša. Tako me strah…”

A Ana sad već shvaća da je sve u pozitivnosti pa odgovara: “Look on a bright side (hrv. gledaj pozitivno), sada ćeš moći putovati i imat ćeš više vremena za sebe. A Jure ionako nije bio dobar za tebe!”

Manda čuje poruku: - Ja kukam, a trebala bih bit sretna...

Pa ako Manda u ovom trenutku ima još u sebi zrno emocionalne soli, pitat će svoju prijateljicu: - Mogu li, molim te, sutra bit sretna zbog tih divnih stvari, a da danas još malo budem jadna kakva jesam jer mi se život raspada? Ali ako Manda povjeruje Aninoj poruci o spasu svijeta u pozitivnosti, i ona će povjerovat u pogrešnost svojih osjećaja, a pozitivnost slati dalje.

Ili možda druga situacija... Krešu ostavi cura, a frendovi mu kažu: “Ajde ima i gorih stvari na svijetu, nije ti ni'ko umro! Naći ćeš drugu curu!”

Što Krešo čuje: - Ako mi se ne događa najgora moguća stvar u životu, nemam pravo osjećati se loše! Šta će Krešo, kao pravi muškarac koji ionako ne smije imati nikakvu tešku emociju osim ljutnje, napraviti? Kao pravi muškarac, neće više ni sebi priznat da mu je teško, od sada će biti samo frajer.

Ili na primjer... Sara je dobila tešku dijagnozu, onu zbog koje se sada po svim kriterijima svijeta konačno smije osjećati loše.

A prijateljica joj kaže: “Bit će sve dobro, samo vjeruj!”

Što prijateljica želi: - Da se Sara pod svaku cijenu osjeća dobro, čak i kada se radi o trenutku u kojem se zaista nitko ne može osjećati dobro (možda prijateljica nema kapacitet za tugu koja bi mogla izbit iz Sare).

Što Sara čuje: - Sve što će se ubuduće događati u mojoj bolesti, ovisit će o mojoj vjeri. Pa ako mi stanje bude lošije, sama sam do tog dovela, nisam dobro vjerovala. I na kraju će mi na spomeniku pisati - umrla od nevjere! Osjeća li se sada Sara bolje nakon što ju je prijateljica utješila?

Koja je poruka zajednička svim tim primjerima? Budi pozitivan uvijek i pod svaku cijenu, na silu, nije važno što ti se događa, nikada ne postoji dovoljno dobar razlog da ne pjevaš pjesme zahvalnosti. Svijet voli pozitivce (a ti želiš biti voljen, je li tako?) Pa teške osjećaje suzbij, potisni, eliminiraj ili ih barem sakrij. A tko to još može? I ako prihvatiš takvu poruku kao istinitu, vršit ćeš nasilje nad sobom i drugima. Sad zamisli što to može učiniti u braku, obitelji, prijateljstvu i zajednici. Dva čovjeka s dobrom namjerom, a odnosa više nema. Razgovaramo još samo o tome je li auto registriran i što još sutra kupiti.

U redu je kada teški osjećaji prate tešku situaciju

Ne radi se o tome da se ovdje potiče depresija, jad i kukanje. Ono o čemu je ovdje riječ je da život da ima svojih teških trenutaka. I u redu je kada teški osjećaji prate tešku situaciju. U redu je biti uplašen, tjeskoban, tužan, ljut, frustriran. U redu je ne shvaćati što Bog hoće s tobom i što ćeš ti sa svojim križem. U redu je imati svoje potrebe iako se one nekom drugom čine nebitne. U redu je osjećati se zgaženo iako bi se netko puno lakše nosio s tvojim problemom. Možda mu to i ne bi bio problem. A možda samo banalizira situaciju jer je nije sam okusio. U redu je imati trenutke kada nismo pozitivni ni sretni ni nasmiješeni. U redu je to podijeliti s drugim i očekivati da to poštuje. U redu je pomoći shvatiti dobronamjernom prijatelju da nam ne treba rješenje i pozitivnost, već razumijevanje i suosjećanje. U redu je ne otkrivati svoja ranjiva mjesta onome od koga ne možemo očekivati željenu reakciju.

Što bi Ana, Manda, Krešo i Sara možda radije čuli u tim trenucima? Možda samo i jednostavno: "Da, razumijem te" .
Ili: "Ne mogu razumjeti što sad prolaziš, ali vjerujem da ti je teško."
Možda i: "Mogu li što učiniti za tebe?" Može i varijanta iste stvari: "Molit ću za tebe."
Ili: "Nemam rješenje, a voljela bih ti ga dati jer mi je žao što ti je teško. Ali tu sam uz tebe."
Možda nekada i ne treba ništa reći, primiti za ruku ili zagrliti osobu je puno više.
Postoji opcija i: "Slušam te, reci slobodno sve što ti je na srcu."
Kao i: "U redu je sve što osjećaš. Kad si sa mnom, ne moraš glumiti, budi onakav kako god se osjećaš."

A za one koji žele znati više, evo ideje - javiti se ponekad i sam pitati osobu kako je danas. Ne napraviti to da nikad više ne spomenemo tu temu koja je osobi tako važna.

Sve bi to Ana, Manda, Krešo i Sara rado dobili od bližnjeg, ali najpotrebnije je da to prvo dobiju od sebe. Pravo na osjećaje kakvi god bili. Ne, nisu samodostatni, treba im oslonac u drugima. Ali na druge ne mogu uvijek utjecati, a na sebe jedino mogu. I nije nemoguće, samo je važno započeti malim koracima.