Evo situacije...
Ema se zatekne kod nadređenoga i, uz uobičajene uredske čakule, dođu na temu aktualnog zadatka. Ona mu iznese neke svoje ideje, ali mu kaže da će mu to sve predložiti i službeno mailom kako je dogovoreno. Vrati se u svoj ured koji dijeli sa Monikom i dok obje tipkaju, šef svrati u njihov ured te kaže Emi i Moniki da mu svoje ideje pošalju još danas i usput kaže da mu je ona jedna Emina ideja zanimljiva. Monika sad shvaća da su oni razgovarali o zadatku u nekome trenutku kada ona nije bila prisutna što joj budi osjećaj izdaje te joj se u glavi počinje vrtjeti misao: Je li ovo zaista još jedna situacija u kojoj me netko zaobilazi? Zašto mi se to uvijek događa? Zašto me ljudi ne cijene i ne poštuju? Zašto su svi takvi da će te izdati radi najmanje koristi? Počinje se ljutiti na Emu te odbija s njom redovitu i uobičajenu komunikaciju. Ema, primjećujući da nešto nije u redu, pokušava shvatiti što se događa. Naposljetku je direktno pita u čemu je problem, a Monika eksplodira. Iz nje izlazi bujica riječi koje odražavaju bol i duboko ukorijenjenu nesigurnost iz prošlih iskustava. Stari osjećaji obescijenjenosti zbog nepravednog tretmana ponovno dolaze na površinu. Instinkt joj nalaže da ponovno izigrana, a Ema ne shvaća od kuda dolazi oluja odnosa kojoj svjedoči. Nije joj jasno o čemu se radi i pokušava izvrtjeti film je li se što dogodilo što je ona previdjela, ali ne uspijeva se ničega sjetiti. No njih dvije su sada već u konfliktu jer se ni Emi ne sviđa - kako ona vidi situaciju - da ju Monika napada bez razloga.
"Ne samo da mi radiš iza leđa i pokušavaš se ulizat šefu mimo mene, a trebale smo
obje raditi na tom zadatku, nego se sad još praviš glupa i kao ne znaš o čemu je riječ!", ljuto će Monika.
"Pravim glupa? Ja stvarno ne znam o čemu je riječ i o kakvom ulizivanju ti govoriš",
uzrujano vraća Ema.
"Znaš ti dobro i o čemu je riječ i da si tamo nasamo pokušavala dobit prednost, a
meni zabit nož u leđa".
"O kakvoj prednosti i nožu ti pričaš? Razgovarali smo pa usput spomenula i zadatak,
ništa detaljno, kako bih uopće i mogla kad znaš da šefa zanimaju sve naše ideje i da
svaki put imamo sastanak na kojem mu svi sve detaljno izložimo. A ti bi se mogla zapitati kako se to ponašaš i razgovaraš sa kolegicom! Kad se sabereš, onda mi se javi!", rezolutno će Ema.
"Da, zbog njega ti takvo ulizivanje neće uspjeti, ali dobro si ti znala što radiš" mrmljajući u bradu joj ipak odgovara, da njezina bude zadnja.
Što misliš koja je u pravu?
Kako bi bolje razumjeli što se upravo zakotrljalo izvana, pokušati ćemo ovo secirati po fazama unutarnjih procesa.
- Ema razgovara sa šefom ne pomišljajući, ne pokušavajući niti ne uočavajući u tome ništa posebno.
- Kada Monika saznaje za čin razgovora, u njoj se javljaju osjećaji/dojmovi prvog reda: osjeća se izdano, izigrano, obescjenjeno, odbačeno, zakinuto, ugroženo...
- Ispod njih stoje osjećaji drugog reda, odnosno pravi osjećaji: osjeća se ustrašeno hoće li zadatak završiti na njezinu štetu i kako će to djelovati na cijelu njezinu budućnost na tom radnom mjestu, osjeća se usamljeno, zbunjeno i razočarano jer je pogrešno vjerovala da može imati povjerenja u kolegicu, osjeća se iznenađeno i šokirano jer nije predvidjela opasnost u toj osobi i poljuljano vjerovati svojim procjenama, osjeća se tužno i ljuto zbog nepravde koja joj je nanesena, bespomoćno jer ne zna kako ispraviti situaciju u svoju korist i zasićeno zbog još jedne nepravde u životu.
- Idemo sada još jednu razinu ispod - od kuda dolazi taj dojam da je izdana, izigrana i obescjenjena? Od tuda što je već u svom životu iskusila da, ako negdje nije prisutna, a radi se o nečemu njoj bitnom, da ne sudjeluje u ključnom trenutku, da će to ostaviti loše posljedice za nju. I isto je iskusila da je ta osoba namjerno i ciljano nju pokušavala izostaviti, preskočiti i zakinuti i diskreditirati. Zato je stekla uvjerenje da kada god se nešto događa o bitnoj stvari izvan njezinog saznanja, da se radi o namjernom ponašanju s lošim namjerama i tko zna kakvim nepravednim posljedicama za nju. No nije svjesna da je to uvjerenje generalizirala na sve slične situacije ne ostavivši mjesta za drugačija tumačenja. I budući da povezuje sam čin sa određenom namjerom, Emi koja je izvršila takav čin sada pripisuje i tu namjeru.
- Ema to nije nikada doživjela i njoj je potpuno normalno da dvije osobe razgovaraju o svima zajedničkoj temi i kada ona nije prisutna, ne pretpostavlja da se radi o uroti protiv nje i uopće joj ne pada na pamet nešto toliko negativno. Nije joj jasno kako je Monika došla do takvog zaključka i Monikin nastup shvaća napadački, a sve bez povoda. Osobito se osjeća pogrešno optužena budući da je ona jedina koja može znati svoju namjeru i zna da ovakvu nije imala - iako Moniku ne može u to uvjeriti jer Monika "točno zna".
Kako je teško biti s ljudima koji sve "točno znaju".
Iako se radi o nekom plastičnom primjeru, nadam se da se možete sjetiti i neke svoje situacije koja se odvila na sličan način. Možda se dogodilo to da ste nekome htjeli pomoći, a ta osoba se naljutila jer je to shvatila kao iskaz sažaljenja prema njoj i znak njezine podcijenjenosti. Ili ste htjeli neki posao napraviti korektno uz sve popratne formalnosti, želeći iskazati drugoj strani svoje poštene namjere, a ona je pisani ugovor shvatila kao nedostatak povjerenja u njezine namjere. Ili ste samo postavili bezazleno pitanje, a druga osoba je to čula kao prijetnju. Ili ste se našalili na neki način na koji ste se šalili i na svoj račun već stotinu puta, a druga osoba je čula ismijavanje na svoj račun. Ili ste htjeli napraviti neko dobro za nekoga, a dobili ste povratnu informaciju kako samo tražite svoju korist u tome.
Zadnji primjer je često najlakši način za povrijediti osobu. Bez puno muke, ravno u sridu. Situacija u kojoj se zaista potrudiš učiniti neko dobro iako te to košta, a osoba za koju to činiš, u cijeloj priči, nalazi neku tvoju računicu. Možda je odlučujući i taj dio što to ne radi susjed, kolega ili slučajni prolaznik, već osoba do koje ti je stalo, koja ti je bliska i za koju ti nije svejedno kakvo mišljenje ima o tebi. A trebala bi te i poznavati (u nadi je spas)... Pa kada takva osoba, ne samo da pogrešno ocijeni namjeru, nego nečemu iskreno dobrom doda predznak zla, teško je objasniti što se događa u unutrašnjosti optužene i osuđene osobe. Zašto to rade? Zato jer imaju potrebu opravdat svoje komplekse i svoju zloću, ne mogu sami sebi priznati svoje brvno u oku pa izmišljaju trun koji bi stavili u moje oko. Ili… Hmm, evo kako je lako nekome pripisati namjeru, dovoljno je osjetiti ugroženost i misao se sama stvara.
Vratimo se sada na pitanje koja je od njih u pravu.
Logično je to pitanje za dvije verzije istog događaja jer, događaj je jedan, pa ne mogu egzistirati paralelno dvije istine.
Nametanje namjere nečijem ponašanju čin je moralnog nasilja nad tom osobom.
A što ako mogu pa niti jedna nije u pravu kao niti u krivu? Ovdje se radi o subjektivnom pristupu vanjskom događaju pa je moguće i, zapravo, logično da svaka od njih ima svoj pogled i razloge zbog kojih na taj način gleda. Tvoj odgovor na pitanje koja od njih je u pravu, samo govori s čijim iskustvom se možeš (lakše) poistovjetiti. No važno je znati da je nametanje namjere nečijem ponašanju čin moralnog nasilja nad tom osobom jer samo ona može znati koja joj je bila namjera i ideja. Ako ona govori suprotno, a sugovornik niti to ne prihvaća, proglašava tu osobu i lašcem. Naravno da postoje osobe kojima laganje nije strano, ali ako se to čini osobi koja ne laže, onda se prema njoj vrši moralno nasilje. I to je velik problem u odnosima jer, iako ga možda ne znamo imenovati, itekako ga znamo osjetiti.
Ali! - taj problem ima svoje rješenje!
Umjesto da pretpostavljamo što druga osoba misli dok nešto radi i koja joj je namjera, jednostavno pitajmo tu osobu, dajući joj šansu da objasni dok mi ostajemo otvoreni za drugačiji pogled na stvar. Taj dio, ostati otvoren za drugačije tumačenje, je najteži. A zašto? Zato jer u tom trenutku, naša refleksna emocionalna reakcija ne vidi drugu opciju za isti događaj, ne vidimo mogućnost postojanja drugačije istine jer nas naše ranije iskustvo uvjerava da samo jedna istina postoji. Uvjereni smo u istinitost svojeg pogleda i kada bi mi radili takvu radnju, imali bi upravo tu namjeru koju pripisujemo drugoj osobi. No to ne znači da i ta osoba jednako misli i želi. Tako da onaj koji uspije olabaviti svoju istinu uklesanu u kamenu, može iskusiti oslobođenje od tereta do mjere da duša prodiše.
Prihvaćanjem Emine namjere kao istinite, automatski bi se izmijenili osjećaji prvog reda, Monika više ne bi imala dojam izdanosti, odbačenosti... osjećaji drugog reda ne bi se niti pojavili, izostala bi i reakcija, ljudi više ne bi bili toliko zlobni, a svijet bi postao bolje mjesto. To se zove korektivno iskustvo. (Zamisli još i da tebe prestanu pogrešno optuživati, dajući ti priliku da iskažeš svoj pristup i onda iskreno prihvaćajući što su čuli kao istinito... Woow, morao bi se uštipnuti jer možda si u raju!)
Zašto je ono najjednostavnije najteže za učiniti? Jer nismo svjesni klikova koji se događaju u našim unutarnjim procesima. Tu se nalazi ta vrijednost svjesnosti osjećaja, emocija, povoda za njih, reakcija i uzročno posljedičnih veza.
Ps. Kod procjene koliko kome vjerovati, potrebno je biti mudar i ne biti naivan. No bilo bi dobro biti svjestan da gubitak povjerenja može proizaći iz baš ovakvog krivog uvjerenja koji je utemeljen na vlastitom ranijem iskustvu, a nije nužno povezan s osobom koja se našla u nezahvalnoj situaciji pa da se čovjeku koji kaže nešto o sebi i svojoj namjeri, ipak to može i vjerovati.
